Zbirka poezije Dragana Popadića „Svakodnevno kada mrem” predstavljena je u okviru „Purgatorija”, u Atrijumu Buća. O knjizi su, pored autora, govorili Neven Staničić, direktor Centra za kulturu Tivat i novinar i publicista Mašo Čekić. Stihove je čitao student glume Vladan Vuksanović a u muzičkom dijelu programa nastupila je Mia Kružić. „Popadić je sabrao svoje dosadašnje ponajbolje pjesme i stavio ih je u formu kobajagi, kao misaone, kao ljubavne, kao o sebi. To on nas začikava, da bismo mi rekli da je pravo, a ne kao kobajagi. Meni se najviše sviđaju njegove misaone pjesme i pjesme koje posvećuje ljudima, gradovima, piscima. Ispravno je identifikovati i razumjeti ga kao autora koji i vidi i govori i koji u odnosu na stanja i događaje u svojim pjesmama može zauzeti unutrašnju, ali i spoljnu tačku gledišta, kada stih a ne stav postaje mjerom. To bi mogao biti ključ za izbjegavanje mogućih zabluda oko odnosa sa njegovom poezijom”, rekao je Neven Staničić.
– U ovoj knjizi je 57 pjesama, koliko Dragan ima i godina. Treperi ova poezija kao nemiri ljudski, kao damari, a riječi se igraju sa Draganom, njegovim osjećanjima, ali i sa svima nama. U toj igri ponekad se Dragan prepoznaje, ima dosta biografskog. Ali, ima pjesama u kojima Dragana nema. E to je taj pjesnik koji vidi za druge, čuje za druge, osjeća za druge. Tačno zna trenutak kada to treba prenijeti na papir. Neke pjesme te osvježavaju a nad drugima se i te kako debelo zamisliš. I sve je to kod Popadića kobajagi. A on je i riječ promijenio u kobojagi. Da bi ukazao na potrebu da pjesnik kaže što on hoće i što on misli. A nije ga mnogo briga za okolinu, kojoj opet te pjesme i piše – kazao je Mašo Čekić.
Autor je konstatovao da je interesantno to što se promocija održava na njegov rođendan, i da je u zbirci onoliko pjesama koliko ima godina.
– Poslao sam 47 pjesama, ali ne znam, zašto je Neven ubacio još deset, pa zbirka sada ima 57 pjesama. Tu ima pjesama koje mnogo volim, kao i onih koje mi se ne sviđaju, iako su moje. Što ne znači da nisu dobre. Jedna od njih je i „Razbij mu glavu”. Volio bih da je nisam napisao. Ali, volio bih i da se braća ne ubijaju međusobno. Kainov žig aktuelan je i danas. Pišem lako i brzo, ali dugo nosim u sebi temu. Uvijek mi treba neki „okidač”, nešto što me povuče, asocira, da pjesma izađe iz mene – kaže pjesnik.
Nekada je to nečija druga pjesma, nekad pjesnici i pisci, nekad gradovi, nekad zvjezdano nebo, nekad prolaznost vremena. Nema pjesničkih uzora...
– Čovječanstvo opstaje zbog snova. Da nije snova mi bismo, zaista ostali na drvetu. Već kad smo ušli u pećine počeli smo da stvaramo. Prvo su išli crteži, pa muzika, a poezija je došla mnogo kasnije. Ali, sve je tu isti gen za ljepotu. Cijeli život sanjam. Poezija je i meni došla kasnije, spontano. I to kad uhvati – ne pušta. Neven je dobro primijetio, dosad sam pisao pjesme, sada već sebe mogu nazvati pjesnikom. Ne samo zbog zbirke, nego zbog svog unutrašnjeg osjećanja sigurnosti i vjere u sebe i svoje mogućnosti. Ova zbirka „Svakodnevno kada mrem” su moje pjesme napisane posljednjih dvadeset godina...–zaključio je autor.
Ž.K.